Ponekad se jednostavna ideja pokaže jačom od desetina složenih koncepata — tako je 1970-ih nastala igra Simon, koja je ostavila značajan trag u istoriji elektronske zabave. Četiri svetla tastera, svetlosni signali i zvuci nalik muzičkim notama — sve to činilo je jednostavnu, ali iznenađujuće uzbudljivu igru memorije. Iza tog minimalizma stajala je domišljata inženjerska ideja, rođena na spoju video igara, zvučnih eksperimenata i težnje da se stvori nešto zaista novo.
Istorija igre
Ideja za Simon nastala je u glavama Ralfa Baera i Hauarda Morisona — inženjera usko povezanih sa razvojem prvih video igara. Baer je već bio poznat kao „otac video igara” zahvaljujući stvaranju konzole Magnavox Odyssey — prve kućne igračke konzole. Inspiraciju za Simon dali su im arkadna igra Touch Me kompanije Atari, u kojoj je igrač trebalo da pamti zvučne i svetlosne signale.
Međutim, po Baerovom mišljenju, Touch Me je bio nespretan i neuspešan. On i Morison odlučili su da unaprede koncept: poboljšaju zvuk, učine upravljanje intuitivnijim i dizajn atraktivnijim. Zajedno sa programerom Lenijem Kopom stvorili su uređaj koji je mogao da reprodukuje sekvence svetla i zvuka koje je igrač morao da ponovi. Godine 1978. igru je izdala kompanija Milton Bradley — jedan od najvećih proizvođača društvenih i elektronskih igara u SAD-u.
Simon je odmah postao hit. Iste godine igra je predstavljena na Međunarodnom sajmu potrošačke elektronike u Čikagu i odmah je privukla pažnju. Demonstracija je izazvala veliko interesovanje novinara, trgovaca i posetilaca, pa je igra brzo stigla na police prodavnica.
Uređaj sa četiri tastera — zelenim, crvenim, plavim i žutim — emitovao je čiste muzičke tonove u određenom redosledu. Igrač je trebalo da ponovi tu sekvencu, koja je postajala sve duža iz kruga u krug. Kombinacija svetla i zvuka stvarala je osećaj uvučenosti u igru i podsticala želju da se rezultat stalno poboljšava.
Simon je brzo stekao popularnost u Sjedinjenim Državama i širom sveta. Već početkom 1980-ih počeo je da se proizvodi u drugim zemljama, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu i Nemačku, a brend se dalje razvijao: pojavile su se verzije kao što su Simon 2, Pocket Simon, Simon Stix, a kasnije i elektronski rimejkovi i mobilne aplikacije. Svaka nova verzija pokušavala je da zadrži duh originala, dodajući nove režime, kompaktnije dimenzije ili vizuelne efekte. Simon nije bio samo igračka — postao je ikona epohe, primer kako jednostavna ideja može steći kultni status.
Zanimljivosti
- Svaki od četiri tastera na Simonu imao je jedinstven zvuk, zasnovan na muzičkim tonovima — do, mi, sol i si —, što je igru činilo ne samo vizuelno izražajnom, već i lako prepoznatljivom po zvuku, uz dodatak ritma i melodije.
- Originalno kućište igre bilo je inspirisano oblikom bubnja: okruglo telo sa četiri segmenta pojačavalo je vezu između zvuka i akcije.
- Prva serija igre Simon prodavana je po ceni od 24,95 dolara — što bi danas, uz inflaciju, iznosilo oko 120 dolara — i čak i po toj ceni, igra je bila toliko tražena da je brzo nestala iz prodavnica.
- Igra Simon našla je primenu i van sveta zabave: korišćena je u različitim kognitivnim istraživanjima, uključujući istraživanja kratkoročne memorije i sposobnosti koncentracije, zahvaljujući svojoj jasnoj, progresivnoj strukturi zadataka.
- Naziv Simon upućuje na dečju igru „Simon says“, u kojoj učesnici smeju da slede samo naredbe koje počinju frazom „Simon kaže” — aluzija koja osvetljava mehaniku igre: pažljivo posmatranje i precizno izvođenje.
- Godine 1999. igra Simon uvrštena je u Nacionalnu kuću slavnih igračaka SAD-a kao jedno od najznačajnijih i najuticajnijih dostignuća u istoriji industrije zabave.
Simon je bio jedna od prvih igara koja je uspešno spojila zvuk, svetlo i memoriju, otvarajući put novom pravcu u svetu interaktivnih igračaka. Igra je inspirisala brojne klonove, kopije i desetine dizajnera. Danas se smatra klasikom, a originalna izdanja iz 1978. godine postala su cenjeni kolekcionarski predmeti.