Solitaire je jedna od najpoznatijih kartaških igara za jednog igrača, koja spaja jednostavna pravila s dubokom logičkom strukturom. Tijekom stoljeća svog postojanja igra je prošla put od aristokratske razonode do digitalne zabave, postavši dijelom svakodnevne kulture u mnogim zemljama. Za razliku od većine kartaških igara, Solitaire je namijenjen individualnom igranju, gdje su važni pažnja, dosljednost i sposobnost razmišljanja nekoliko poteza unaprijed. Njegova popularnost uvelike je povezana s univerzalnošću: dovoljna je jedna špil karata da bi se dobila aktivnost istodobno mirna i intelektualno bogata.
Posebno mjesto u povijesti Solitaira zauzima Klondike — varijanta koja je s vremenom postala gotovo sinonim cijele igre. Upravo je ova verzija stekla najveću prepoznatljivost zahvaljujući uspješnom spoju logike i slučajnosti, kao i širokom širenju u digitalnom okruženju. Solitaire je zauzeo stabilno mjesto u kulturi: od viktorijanskih salona do standardnih aplikacija u operacijskim sustavima. Doživljava se ne samo kao igra, već i kao oblik organiziranog odmora — način da se preusmjeri pažnja, usredotoči i odmakne od vanjske vreve.
Povijest Solitaira
Podrijetlo i rane godine
Točno podrijetlo Solitaira ostaje nejasno, no istraživači se slažu da su se kartaške igre s rasporedom — preteče Solitaira — pojavile u Europi potkraj 18. stoljeća. Najvjerojatnijim mjestom nastanka Solitaira smatra se Sjeverna i Srednja Europa — ponajprije Skandinavija, Francuska i Njemačka. Zanimljivo je da su se u nekim jezicima sačuvali tragovi ranog mističnog poimanja Solitaira. Tako je u skandinavskim zemljama igra dobila naziv Kabale — posuđen iz francuskog Cabale, riječi povezane s tajnama, zavjerama i zagonetnim praksama. U razdoblju kada se Solitaire često doživljavao kao oblik proricanja, takav naziv izgledao je posve primjeren. Doista, potkraj 18. i početkom 19. stoljeća Solitaire se shvaćao ne samo kao zabava, nego i kao svojevrsno proricanje: vjerovalo se da će se želja ispuniti ako se raspored «posloži» (to jest, sve karte legnu u pravilan redoslijed).
Prva dokumentirana spominjanja Solitaira datiraju iz 1780-ih: u njemačkoj antologiji igara Das neue Königliche L’Hombre-Spiel (1783) pojavljuju se opisi rasporeda karata pod nazivima Patience i Cabale. Prema opažanju povjesničara igara Davida Parletta, u ranoj fazi postojao je i oblik Solitaira za dva sudionika — svaki je slagao svoju kombinaciju, natječući se u brzini. Međutim, znatno veću popularnost brzo je stekla samotna verzija, kao mirnija i koncentriranija aktivnost.
Širenje u Europi
Potkraj 18. i početkom 19. stoljeća Solitaire je počeo ulaziti u modu na dvorovima i u salonima. U Francuskoj doba Louisa XV kartaški rasporedi postali su omiljena razonoda plemstva. Nešto kasnije, zanimanje za Solitaire proširilo se i u Englesku: prva uporaba riječi Patience u engleskom jeziku zabilježena je 1801., a do 1820-ih igra je već bila dobro poznata u britanskom društvu. O tome svjedoči, među ostalim, pismo Harriet Leveson-Gower, koja je nosila titulu grofice od Granvillea, datirano 1822. godine.
Otprilike u isto vrijeme pojavljuju se i prva književna spominjanja Solitaira u Rusiji. Već 1826. u Moskvi je objavljena knjiga znakovita naslova: «Zbirka rasporeda karata, poznatih pod nazivom veliki pasijansi, marljivo posvećena svim poslovnim ljudima». To svjedoči da je igra bila poznata među ruskim plemstvom barem od početka 1820-ih godina.
Postupno je Solitaire izgubio isključivo gatalni karakter i pretvorio se u logičku igru dostupnu širokom krugu ljubitelja karata.
Viktorijansko doba i prvi zbornici
Pravi uspon popularnosti Solitaira dogodio se sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća. U to su se vrijeme u Europi i SAD-u pojavili brojni zbornici s opisima rasporeda karata. Jedno od ranih i zapaženih izdanja, koje je utjecalo na širenje Solitaira, bila je knjiga britanske aristokratkinje lady Adelaide Cadogan. Njezina «Illustrated Games of Patience» prvi je put objavljena oko 1870. i sadržavala je 25 vrsta Solitaira. Knjiga je postigla velik uspjeh i više je puta reizdavana — u Engleskoj je ime Cadogan čak postalo sinonim za bilo koji zbornik Solitaira.
Nakon lady Cadogan, uslijedili su i drugi autori: Amerikanka Ednah Cheney objavila je svoju knjigu o Solitairu ubrzo nakon 1870-ih, a u 1890-im i 1900-im pojavile su se opsežne zbirke Britanki Mary Elizabeth Whitmore Jones, E. D’Orse i drugih, koje su dokumentirale stotine različitih rasporeda. U viktorijanskoj Engleskoj Solitaire je postao moderno hobi, osobito među damama — mirna kartaška zagonetka koja je odgovarala duhu vremena.
U to doba pojavljuju se nove varijante Solitaira, a mnogi klasični rasporedi dobivaju nazive koji upućuju na poznate povijesne osobe i događaje. Tako je široko poznata legenda da je Napoleon Bonaparte, u progonstvu na otoku Svete Helene, kratko vrijeme provodio slažući Solitaire. U njegovu čast nazvani su popularni rasporedi poput «Napoleon at St. Helena» i «Napoleon’s Square» — iako za to ima malo povijesnih dokaza. Ipak, sama pojava takvih naziva pokazuje kakvo je mjesto Solitaire zauzimao u kulturnom životu 19. stoljeća.
Nastanak Klondikea
Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća pojavila se varijanta koja je poslije postala najpoznatiji Solitaire na svijetu — igra Klondike. Podrijetlo ovog rasporeda obavijeno je stanovitim misterijem. Naziv očito upućuje na područje Klondike na sjeverozapadu Kanade, proslavljeno zlatnom groznicom 1896.–1899. Prema jednoj od verzija, upravo su kopači tijekom zlatne groznice smislili slaganje Solitaira, krateći duge polarne noći u iščekivanju sreće. Pričalo se da su tragači za zlatom uvijek imali špil karata i, čuvajući iskopano zlato noćima, slagali Solitaire kako ne bi zaspali. Ova romantizirana verzija čvrsto se ukorijenila u kulturnom folkloru. Primjerice, pisac Jack London u jednoj od priča o Sjeveru opisuje kako su kopači iz Klondikea provodili večeri uz Solitaire: «Shorty, uronjen u mračan očaj, slagao je Solitaire». Međutim, nema izravnih dokumentarnih dokaza koji bi povezivali pojavu igre s Klondikeom.
Istraživači napominju tek da prva objavljena pravila ovog rasporeda datiraju s početka 20. stoljeća. Tako se u izdanju «Hoyle’s Games» iz 1907. spominje igra pod nazivom «Seven-Card Klondike» — zapravo klasični Klondike, u kojem se slaže 7 stupaca s rastućim brojem karata. Zanimljivo je da se u istoj knjizi iz 1907. pojavljuje i druga, složenija kartaška varijanta s elementima igre na sreću pod nazivom Klondike — zapravo igra danas poznata kao Canfield. Zbrka u nazivima trajala je nekoliko godina, dok se naposljetku nije ustalila suvremena terminologija.
U američkim pravilima iz 1913. pojmovi su već bili jasno razgraničeni: Klondike je upravo Solitaire s rasporedom u sedam stupaca i premještanjem karata silazno, dok se naziv Canfield ustalio za posebnu igru utemeljenu na toj varijanti igre na sreću. Odakle onda ime Canfield? I tu je zanimljiva priča: Richard Albert Canfield, poznati vlasnik kockarnice u SAD-u, navodno je svojim klijentima ponudio kartašku igru u kojoj se za 50 dolara mogla kupiti špil karata i dobiti 5 dolara za svaku složenu boju — ta je igra i dobila naziv Canfield.
Kasnije se u Engleskoj pogrešno nazivao Canfield sam Klondike, što je izazivalo zabunu. No s vremenom se terminologija u obje zemlje ustalila: Klondike — klasični Solitaire, poznat kao Solitaire u SAD-u i Patience u Britaniji, a Canfield — druga, složenija igra.
Geografija popularnosti i evolucija
U prvoj polovici 20. stoljeća Klondike se široko proširio — kako putem tiskanih zbornika, tako i zahvaljujući usmenoj tradiciji. Igra nije zahtijevala ništa osim špila karata i stoga se primila posvuda — od Sjeverne Amerike do Rusije. U ruskoj tradiciji Klondike je dobio naziv «Kosynka» — kako kaže predaja, zbog shematske sličnosti rasporeda karata s trokutastim obrisom marame. Vjerojatno se taj naziv učvrstio u govoru u prvoj polovici 20. stoljeća, kada je izvorna riječ bila manje razumljiva, a igra je već bila poznata iz prevedene literature (postoje i mišljenja da su priče Jacka Londona igrale ulogu u upoznavanju ruskih čitatelja s Klondikeom).
Pravila Klondikea prenosila su se iz generacije u generaciju i gotovo se nisu mijenjala: raspored 28 karata u 7 stupaca, cilj — skupiti sve boje uzlazno na 4 osnovna mjesta, premještajući karte na stolu silazno s izmjenom boja. Varijacije su se odnosile samo na detalje — primjerice, je li bilo dopušteno više puta prolaziti kroz špil, dijeliti po jednu kartu ili po tri i tako dalje. Zanimljivo je da se isprva klasičnim smatralo dijeljenje po tri karte (koje je zahtijevalo više strpljenja i smatralo se težim), ali su neka pravila 20. stoljeća već uključivala jednostavniji način dijeljenja po jednoj karti, što je povećavalo šanse za uspjeh.
Izgled i format igre također su se mijenjali s vremenom u umjetničkom smislu. U viktorijanskim setovima karata za Solitaire mogli su se naći posebno umanjeni špilovi ili elegantni držači za raspored, a sredinom 20. stoljeća pojavila se čak i posebna ploča za Solitaire («Chastleton Patience Board», izum Mary Elizabeth Whitmore Jones), koja je omogućavala igranje stojeći ili na putu. Međutim, masovnoj popularizaciji Solitaira pridonijela je njegova jednostavnost — za raspored nisu bili potrebni posebni pribori ni skupi dodaci. Milijuni ljudi u različitim zemljama slagali su Klondike — kod kuće, na putu, na odmoru — i s vremenom je postao dijelom svakodnevnog života.
Digitalno doba
Pravi svjetski boom popularnosti Klondikea dogodio se s dolaskom računala. U 1980-ima, kada su osobna računala i grafička sučelja počela stjecati popularnost, programeri su se okrenuli klasičnim kartaškim igrama za prilagodbu na ekran. Jedan od prvih računalnih Solitaira bio je program za 8-bitne Atari (objavljen 1981.) pod jednostavnim nazivom «Solitaire», koji je implementirao upravo Klondike. Godine 1984. entuzijast Michael A. Casteel objavio je verziju Klondikea za Apple Macintosh računala. Igra se distribuirala po modelu shareware i redovito ažurirala.
No prekretnica je bila odluka Microsofta da uključi Solitaire u standardni paket Windowsa. Godine 1988. pripravnik Microsofta Wes Cherry razvio je elektroničku verziju Klondikea tijekom prakse — u početku kao vježbu i sredstvo prilagodbe korisnika na rad s mišem. U to je vrijeme koncept «povuci i ispusti» bio novost, a igra se pokazala izvrsnim treningom za tu vještinu. Novi dizajn karata povjeren je Susan Kare. Godine 1990. «Solitaire» je debitirao u operacijskom sustavu Windows 3.0 — i od tog trenutka započelo je trijumfalno putovanje Klondikea planetom. Igra je odmah osvojila popularnost: prema riječima predstavnika Microsofta, nekoliko godina kasnije postala je najčešće korištena aplikacija Windowsa — prestigavši čak i tekstualne urednike.
Milijuni uredskih radnika diljem svijeta provodili su sate slažući virtualne karte pod krinkom posla. S vremenom je to izazvalo zabrinutost rukovodstva: poznat je slučaj kada je 2006. gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg otpustio zaposlenika nakon što ga je zatekao kako igra Solitaire na službenom računalu.
Ipak, izvorna je zamisao bila suprotna — povećati učinkovitost poučavanjem uporabe miša, ali rezultat je bio zabavan paradoks. Unatoč svemu, popularnost Solitaira samo je rasla. Digitalni Solitaire bio je uključen u sve kasnije verzije Windowsa (3.1, 95, 98, 2000 i dalje) i postao je faktički zaštitni znak operacijskog sustava. Kada je 2012. Microsoft pokušao ukloniti ugrađeni Solitaire iz Windowsa 8, to je izazvalo takvu lavinu negodovanja korisnika da je igra ubrzo vraćena. Godine 2015., obilježavajući 25. obljetnicu svog proizvoda, Microsoft je čak organizirao svjetsko natjecanje u Solitairu među korisnicima Windowsa.
Do danas je digitalni Solitaire oborio brojne rekorde. «Solitaire» (danas dio Microsoft Solitaire Collection) na svoj 30. rođendan imao je više od 35 milijuna igrača mjesečno diljem svijeta, dostupan na 65 jezika u više od 200 zemalja. Prema statistici iz 2020., svakodnevno se odigralo više od 100 milijuna partija — golema brojka koja odražava istinsku narodnu ljubav prema igri. Godine 2019. Microsoft Solitaire uvršten je u Kuću slavnih videoigara (World Video Game Hall of Fame) kao jedna od najznačajnijih računalnih igara u povijesti. Tako je Solitaire, rođen kao polagano kartaško zabavno sredstvo prije nekoliko stoljeća, evoluirao u globalni digitalni fenomen, ostajući aktualan i u novom tisućljeću.
Zanimljivosti o Solitairu
- Rekordi i brojčani paradoksi. Nije svaki raspored Klondikea moguće uspješno završiti — za razliku od zagonetki poput FreeCella, gdje je gotovo svaka partija rješiva, ovdje važnu ulogu ima slučajnost. Matematičari su izračunali da je samo oko 80 % dijeljenja teoretski dobitno (ako se zna položaj svih karata i bez ograničenja u potezima). Stvarni postotak pobjeda pri igri po standardnim pravilima još je niži — iskusni igrači pobjeđuju u otprilike 30–50 % partija, čak i uz strategiju i gumb za poništavanje. Stoga Solitaire opravdava svoje ime «strpljenje»: ponekad čak ni savršena igra neće dovesti do pobjede i ostaje samo prihvatiti neuspjeh i pokušati ponovno.
- Solitaire kao uredski fenomen. S pojavom računalne verzije, igra je stekla sumnjivu slavu «ubojice radnog vremena». U 1990-ima se u mnogim organizacijama Solitaire na službenim računalima smatrao toliko raširenim odvraćanjem da je u šali prozvan «Office Solitaire».
- Najbrža partija Solitaira u povijesti. Dana 2. kolovoza 1991. Britanac Stephen Twigge postavio je Guinnessov rekord dovršivši partiju Solitaira u stolnom formatu za samo 10 sekundi. Rekord je postavljen korištenjem standardnog špila i klasičnih pravila rasporeda. Ovo je postignuće službeno priznato od Guinness World Recordsa kao najbrža ikada odigrana partija Solitaira ručno i ostaje neoboreno više od trideset godina. Rezultat naglašava ne samo popularnost igre, nego i mogućnost pokazivanja brzine, spretnosti i izvanredne koordinacije.
- Matematički fenomen Solitaira. Svaka partija Solitaira gotovo je sigurno jedinstvena — vjerojatnost da se vide dva ista rasporeda toliko je mala da praktički ne postoji. U standardnom špilu od 52 karte moguće su kombinacije čiji se broj približava jedinici sa 67 nula. Čak i kada bi svih 8 milijardi današnjih stanovnika Zemlje slagalo novu partiju svake sekunde od početka vremena, to ne bi bilo dovoljno da se prođe ni neznatan dio svih mogućih varijanti. Za usporedbu: starost svemira iznosi oko 13,8 milijardi godina, odnosno približno 435 trilijuna sekundi.
Povijest Solitaira — to je povijest igre koja je uspjela zadržati svoju aktualnost, prošavši put od ručnih rasporeda do ekrana osobnog računala. Klondike spaja jednostavnost pravila s beskonačnom raznolikošću situacija, koje od igrača zahtijevaju fleksibilan um, pamćenje i, naravno, strpljenje. Zauzima posebno mjesto na raskrižju logičke zagonetke i igre na sreću, ostajući pritom dostupan svim dobnim skupinama i generacijama.
U kulturnom kontekstu Solitaire nije samo zabava: to je svojevrsna meditacija, vrijeme nasamo sa sobom. Nije slučajno što se prikazi osobe koja slaže karte pojavljuju i u književnosti i u filmu — igra je postala metafora životnih odluka koje svatko donosi sam. U logičkom smislu Solitaire razvija vještinu planiranja i kombinatorike, blisku zadacima koje postavljaju šah ili zagonetke, ali u mirnijem i sporijem obliku. Godine 2019. Solitaire je uvršten u Kuću slavnih videoigara, našavši se u društvu kultnih arkada i pucačina. Ovo službeno priznanje naglašava: unatoč obilju suvremenih zabava, stara kartaška igra i dalje ostaje živa klasika.
Prije nego što započnete, vrijedi se upoznati s pravilima — ne zbog formalnosti, nego da bi se vidjelo kako se iza jednostavnih poteza krije skladan sustav. Solitaire ne zahtijeva žurbu: gradi se korak po korak, dopuštajući svakom potezu da dobije smisao. To nije igra brzine, već pažnje, strpljenja i proračuna. Upravo ta unutarnja usredotočenost čini Solitaire posebnim — i objašnjava zašto ostaje aktualan stoljećima.