Ponekad se jednostavna ideja pokaže snažnijom od desetaka složenih koncepata — tako je 1970-ih nastala igra Simon, ostavivši značajan trag u povijesti elektroničke zabave. Četiri svijetla gumba, svjetlosni signali i zvukovi nalik notama — sve to činilo je jednostavnu, ali iznenađujuće privlačnu igru pamćenja. Iza tog minimalizma stajala je domišljata inženjerska ideja, rođena na spoju videoigara, zvučnih eksperimenata i težnje za stvaranjem nečeg uistinu novog.
Povijest igre
Ideja za Simon nastala je u glavama Ralpha Baera i Howarda Morrisona — inženjera usko povezanih s razvojem prvih videoigara. Baer je već bio poznat kao “otac videoigara” zahvaljujući stvaranju konzole Magnavox Odyssey — prve kućne igraće konzole. Inspiraciju za Simon dobili su iz arkadne igre Touch Me tvrtke Atari, u kojoj je igrač morao pamtiti zvučne i svjetlosne signale.
Ipak, prema Baeru, Touch Me bio je nespretan i neuspješan. On i Morrison odlučili su poboljšati koncept: unaprijediti zvuk, učiniti upravljanje intuitivnijim, a dizajn privlačnijim. Zajedno s programerom Lennyjem Copeom stvorili su uređaj sposoban reproducirati nizove svjetla i zvuka koje je igrač trebao ponoviti. Godine 1978. njihovu je igru izdala tvrtka Milton Bradley — jedan od najvećih proizvođača društvenih i elektroničkih igara u SAD-u.
Simon je odmah postao hit. Godine 1978. igra je predstavljena na Međunarodnom sajmu potrošačke elektronike u Chicagu i odmah je privukla pažnju. Prezentacija je izazvala velik interes novinara, trgovaca i posjetitelja, zahvaljujući čemu je novitet brzo stigao na police trgovina.
Uređaj s četiri gumba — zelenim, crvenim, plavim i žutim — reproducirao je čiste, glazbene tonove određenim redoslijedom. Igrač je trebao ponoviti niz, koji je svakim krugom postajao dulji. Kombinacija svjetla i zvuka stvarala je efekt privlačnosti i poticala želju za poboljšanjem rezultata.
Simon je brzo stekao popularnost u SAD-u i izvan njega. Već početkom 1980-ih proizvodio se u drugim zemljama, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu i Njemačku, a marka se dalje razvijala: pojavile su se verzije Simon 2, Pocket Simon, Simon Stix, a kasnije i elektronički remakeovi i mobilne aplikacije. Svaka nova verzija nastojala je zadržati duh originala, dodajući nove načine igre, kompaktnost ili vizualne efekte. Simon je postao više od igračke — postao je ikona epohe, primjer kako jednostavna ideja može steći kultni status.
Zanimljivosti
- Svaki od četiri gumba na Simonu imao je jedinstveni zvuk temeljen na glazbenim tonovima — do, mi, sol i si — što je igru činilo ne samo vizualno izražajnom, već i lako prepoznatljivom po zvuku, dodajući element ritma i melodije.
- Izvorno kućište igre bilo je inspirirano oblikom bubnja: okruglo tijelo s četiri segmenta pojačavalo je povezanost između zvuka i radnje.
- Prva serija igre Simon prodavala se po cijeni od 24,95 dolara — što danas iznosi oko 120 dolara uzimajući u obzir inflaciju — a unatoč toj cijeni, potražnja je bila tolika da je igra brzo nestala s polica.
- Igra Simon koristila se i izvan zabavne industrije: aktivno se primjenjivala u različitim kognitivnim istraživanjima, uključujući ispitivanje kratkoročnog pamćenja i sposobnosti koncentracije, zahvaljujući jasnoj i progresivnoj strukturi zadataka.
- Naziv Simon upućuje na dječju igru “Simon says”, u kojoj sudionici trebaju slijediti samo naredbe koje započinju frazom “Simon kaže” — referenca koja naglašava mehaniku igre: pažljivo promatranje i precizno izvršavanje.
- Godine 1999. igra Simon uvrštena je u Američku kuću slavnih igračaka kao jedno od najznačajnijih i najutjecajnijih izuma u povijesti industrije zabave.
Simon je bio jedna od prvih igara koja je uspješno kombinirala zvuk, svjetlo i pamćenje, otvarajući put novom smjeru u svijetu interaktivnih igračaka. Igra je potaknula brojne klonove, kopije i inspirirala desetke razvojnih timova. Danas se smatra klasikom, a originalne verzije iz 1978. godine postale su predmeti kolekcionarskog interesa.