Mastermind online, besplatno

Mastermind — društvena logička igra čija je povijest jednako zanimljiva kao i njezina pravila. Pojavivši se na prijelazu 1970-ih, Mastermind se odmah izdvojio među brojnim zagonetkama zahvaljujući neobičnoj ideji pogađanja skrivenog koda i jednostavnosti pravila. No njegovo značenje time se ne iscrpljuje: igra je postala simbol intelektualne razonode epohe, osvojila prestižne nagrade i stekla svjetsko priznanje.

Povijest Masterminda jasno pokazuje kako jednostavna ideja može prerasti u globalni fenomen, nadilazeći jezične i kulturne razlike te ostavljajući primjetan trag u popularnoj kulturi. U nastavku ćemo pratiti put igre od njezina nastanka do svjetskog uspjeha, razmotriti faze razvoja i navesti manje poznate činjenice.

Povijest Masterminda

Podrijetlo i stvaranje igre

Ideja na kojoj se temelji Mastermind zasniva se na klasičnoj igri Bulls and Cows. U njoj jedan igrač smišlja niz brojeva, a drugi ga pokušava pogoditi pomoću logičkog zaključivanja. Povijest nastanka Bulls and Cows ostaje nejasna: postoji mišljenje da se igrala još mnogo prije 20. stoljeća. Ipak, sama ideja pogađanja skrivene kombinacije zadržala je svoju aktualnost i u novije vrijeme. Upravo je taj princip nadahnuo izraelskog izumitelja Mordechaja Meirovitza (מרדכי מאירוביץ) da stvori društvenu igru u kojoj su umjesto brojeva korišteni obojeni elementi.

Mordechaj Meirovitz, inženjer telekomunikacija i poštanski službenik, 1970. godine razvio je prototip igre koja je dobila naziv Mastermind. Po svojoj je mehanici uvelike podsjećala na Bulls and Cows: jedan igrač (kodirajući) smišlja tajni kod — kombinaciju od četiri obojena čepića — a drugi (provalnik koda) mora ga pogoditi u ograničenom broju pokušaja, dobivajući nakon svakog poteza naznake o podudaranju boje i položaja. Uvjeren u potencijal svoje ideje, Meirovitz je nudio igru velikim proizvođačima, no oni su redom odbijali, ne pronalazeći u njoj komercijalnu korist.

Ne odustajući, izumitelj se uputio na godišnji sajam igračaka u Nürnbergu (Spielwarenmesse) u Njemačkoj — jedan od najvećih svjetskih događaja u industriji. U veljači 1971. predstavio je svoj prototip Masterminda posjetiteljima i predstavnicima tvrtki. Upravo se tamo sudbina igre promijenila: zainteresirala je britansku tvrtku Invicta Plastics iz Leicestera. Tvrtka specijalizirana za proizvodnju plastičnih proizvoda tražila je nova područja i u ovoj je logičkoj igri vidjela perspektivu. Njezin osnivač, Edward Jones-Fenleigh, odmah je prepoznao njezin potencijal. Invicta je otkupila od Meirovitza prava na Mastermind, doradila pravila i izgled te pripremila igru za serijsku proizvodnju. Sam izumitelj ubrzo se povukao iz posla i više se nije bavio stvaranjem igara, zadovoljavajući se prihodima od Masterminda.

Mastermind se pojavio na tržištu 1971. godine (prema nekim podacima — početkom 1972.) i gotovo odmah privukao pažnju kupaca. Invicta Plastics izdala je igru pod brendom Master Mind (u dva odvojena slova), upakiranu u jednostavnu sivu plastičnu kutiju s obojenim čepićima. U kompletu su se nalazila kodna ploča s udubljenjima za tajni kod i stupcima za bilješke, raznobojni čepići za sastavljanje kombinacija te mali crno-bijeli čepići-naznake. Pravila je bilo lako svladati: za pripremu je bilo dovoljno nekoliko minuta, a partija je trajala od 10 do 30 minuta. Igra je pritom spajala pristupačnost sa snažnim logičkim elementom i minimalnim udjelom slučajnosti. Upravo ta uspješna kombinacija osigurala je daljnji uspjeh Masterminda.

Od prvih izdanja do popularnosti

Početkom 1970-ih industrija društvenih igara doživljavala je uspon, povezan s rastom interesa za takozvane «igre za odrasle» — složenija društvena zabavna sredstva namijenjena ne samo djeci, nego i obrazovanoj odrasloj publici. U kontekstu gospodarskih poteškoća sredinom desetljeća ljudi su sve češće tražili nove oblike kućne razonode, a intelektualne igre postale su osobito tražene. Na tom je valu Mastermind brzo postao pravi hit. Manje od dvije godine nakon izlaska prodan je u desecima tisuća primjeraka, a do kraja desetljeća ukupna je prodaja dosegnula oko 30 milijuna kutija širom svijeta. Tako je Mastermind postao jedna od najupečatljivijih novosti 1970-ih i po popularnosti se približio igrama poput Monopolyja i Scrabblea.

Uspjeh Masterminda uvelike je osigurala uspješna kombinacija čimbenika. Prvo, igra je nudila novu ideju za tržište društvenih igara — pogađanje skrivenog koda, što ju je izdvajalo od uobičajenih dječjih zabava. Atmosfera intelektualnog dvoboja bila je bliska odrasloj publici, željnoj iskušavanja svojih mentalnih sposobnosti.

Drugo, važnu su ulogu imali izgled i marketing. Od 1973. godine kutije Masterminda krasila je fotografija koja je postala kultna: u naslonjaču sjedi muškarac u tamnom odijelu, prstiju sklopljenih u «krov», a iza njega stoji elegantna mlada žena azijskog podrijetla s neprobojnim izrazom lica. Takav je dizajn stvarao atmosferu špijunskog filma i trenutačno privlačio pogled. Slika je izazivala asocijacije na svijet tajni i intelektualnih dvoboja — upravo ono što je bilo potrebno za pozicioniranje «odrasle» logičke igre.

Već u prvim godinama nakon izlaska Mastermind je bio nagrađen nizom prestižnih priznanja. Godine 1973. dobio je u Ujedinjenom Kraljevstvu nagradu Game of the Year — nagradu Britanskog udruženja proizvođača igračaka. Ubrzo je igra osvojila i Council of Industrial Design Award — nagradu Britanskog vijeća za industrijski dizajn za uspješno spajanje funkcionalnosti i estetike. Na kraju, tvrtka Invicta primila je Queen’s Award for Export Achievement — nagradu Kraljice za iznimna postignuća u izvozu, dodijeljenu zbog rekordne prodaje Masterminda u inozemstvu sredinom 1970-ih. Te su nagrade konačno učvrstile status Masterminda kao međunarodnog hita.

Tih je godina Mastermind doista izašao iz okvira obične društvene igre. Nazivali su ga najuspješnijom novinom desetljeća, a tempo širenja oborio je sve rekorde tadašnje industrije. Samo u nekoliko godina Mastermind je postao svojevrsni međunarodni jezik logike: igrao se u obiteljima, klubovima, održavali su se turniri. Prema procjenama Invicta Plasticsa, do 1975. igra je bila prisutna u otprilike 80 zemalja.

Međunarodno širenje i licenciranje

Nakon brzog uspjeha u Ujedinjenom Kraljevstvu, Mastermind je brzo počeo osvajati i druge zemlje. Već 1972. godine po licenci Invicte igra je izašla u Kanadi, gdje je prava otkupila tvrtka Chieftain Products iz Toronta, a ubrzo i u nizu europskih država. Zatim je proizvodnja počela prelaziti na najveće igrače na tržištu. Svjetski distributer postala je korporacija Hasbro, koja je dobila licencu za izdavanje igre izvan Ujedinjenog Kraljevstva. U Sjedinjenim Državama distribucijom se bavila tvrtka Pressman Toy Corp.

Lokalna izdanja Masterminda brzo su se proširila po cijelom svijetu — od zapadne Europe do Japana, od Latinske Amerike do Australije. Za izlazak na novo tržište nije bila potrebna ozbiljna prilagodba: dovoljno je bilo dodati upute na lokalnom jeziku, što je znatno olakšavalo distribuciju. Na kutijama su se često nabrajali deseci jezika, naglašavajući međunarodni karakter zagonetke.

Najveće priznanje Mastermind je postigao u Ujedinjenom Kraljevstvu i zemljama sjeverne Europe. Poseban primjer bila je Danska, gdje je igra oborila sve rekorde popularnosti. Prema izvješćima medija, do kraja 1970-ih bila je prisutna u gotovo 80% obitelji, odnosno u gotovo svakoj kući. Takva masovna popularnost objašnjavala se uspješnim spajanjem obrazovne vrijednosti i jednostavnosti: igru su zavoljeli i djeca i odrasli, postavši uobičajeni dio obiteljske razonode. U SAD-u je Mastermind također stekao veliku popularnost, iako je po obujmu prodaje zaostajao za priznati liderima poput Monopolyja. Ipak, već 1974. godine časopis Games and Puzzles proglasio ga je «najnmodernijom igrom sezone», napominjući da nijedna zabava u krugu intelektualaca nije prolazila bez partije Masterminda.

Rast popularnosti igre doveo je do pojave službenih turnira. U raznim su se zemljama počela održavati nacionalna prvenstva Masterminda, gdje su se najbolji igrači natjecali u umijeću pogađanja kodova. Godine 1977.–1978. održan je niz međunarodnih prvenstava, čiji je vrhunac bilo Svjetsko prvenstvo Masterminda u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pobjednici tih natjecanja oduševljavali su brzinom rješenja.

Tako je svjetskim prvakom postao britanski tinejdžer John Searjeant, koji je uspio pogoditi tajni kod u samo tri pokušaja i 19 sekundi — rezultat koji se smatrao izvanrednim. Drugo mjesto zauzela je 18-godišnja Kanađanka Cindy Fort. Oboje su finalisti kući odnijeli trofeje i suvenire — među ostalim i nova izdanja Masterminda.

Varijacije i razvoj igre

Ogroman uspjeh izvorne verzije nadahnuo je autore na izdavanje raznih varijacija Masterminda. Već sredinom 1970-ih Invicta je predstavila nekoliko novih kompleta koji su ili mijenjali pravila, ili otežavali zadatak. Tako je 1975. izašla proširena verzija Super Mastermind (poznata i kao Advanced Mastermind ili Deluxe Mastermind), gdje se kod sastojao već od pet pozicija umjesto četiri i mogao uključivati više boja. Povećanje broja kombinacija učinilo je igru još složenijom i zanimljivijom za iskusne igrače. Pojavile su se i kompaktne varijante — Mini Mastermind, koje su se izdavale kao putna izdanja u malim kutijama ili u formatu privjesaka u etuiju, što je omogućavalo ponijeti igru sa sobom.

Poseban smjer razvoja postale su tematske i elektroničke verzije. Invicta je počela eksperimentirati s digitalnim tehnologijama: krajem 1970-ih objavljen je Electronic Mastermind, u kojem je ulogu kodera imao elektronički uređaj koji je generirao brojčani kod. Igrač je unosio odgovore pomoću tipki, a umjesto obojenih čepića koristili su se svjetlosni ili brojčani indikatori. U ovoj je verziji bilo moguće zadavati kombinacije duljine do pet znamenki — zapravo je to bio povratak na brojčanu logiku igre Bulls and Cows, ali u novom elektroničkom formatu. Paralelno su se pojavljivale i varijante s riječima. Tako je 1975. izašao Word Mastermind, u kojem je trebalo pogađati ne kombinaciju boja, nego riječ — po analogiji s klasičnom igrom riječi Jotto. Takva je koncepcija uvelike preteča suvremenih jezičnih zagonetki, uključujući danas popularni Wordle.

Zanimljivo je da je Mastermind dotaknuo i područje dječje zabave. Godine 1979. tvrtka Disney izdala je posebno izdanje, oblikovano u duhu avantura likova crtanih filmova. Na naslovnici Disney Masterminda isti tajanstveni gospodin pojavio se u novom izdanju: u bijelom safari sakou i s prijateljskim osmijehom poziva za stol Mickeyja Mousea i njegove prijatelje. Ovo neobično izdanje jasno je pokazalo koliko je široka publika igre — od ozbiljnih odraslih igrača do djece upoznate s Disneyjevim junacima.

Tijekom desetljeća izgled i dizajn Masterminda više su se puta mijenjali, nastojeći odgovarati vremenu. Nakon kultnog dvojca 1970-ih na naslovnicama 1980-ih počele su se pojavljivati neutralnije slike — primjerice, obiteljske scene za igrom ili apstraktni uzorci, osobito u anglo-američkim izdanjima pod okriljem Parker Brothersa i Hasbra. Ipak, izvorni vizualni stil sa sijedokosim muškarcem u sakou pokazao se toliko prepoznatljivim da mu se više puta vraćalo. U pojedinim serijama 1990-ih u Ujedinjenom Kraljevstvu ponovno je korištena ista slika, ali već u modernom interijeru za igraćim stolom, kao da se naglašava veza epoha.

U Poljskoj, gdje se igra izdavala od 1970-ih, dugo su zadržavali klasičan pristup: lokalna izdanja Masterminda izlazila su s prilagođenim fotografijama, na kojima su također bili prisutni samouvjeren muškarac i žena, ali već s poljskim modelima, prenoseći duh originala. U Francuskoj su pak krenuli drugim putem: neki su izdavači s naslovnice uklonili ženski lik i prikazali suparništvo dvojice muškaraca — takav je dizajn sugerirao «dvoboj umova bez ometajuće erotike». Svaka je kultura koncept tumačila na svoj način, ali svugdje je Mastermind ostajao simbol stila i inteligencije.

Naslijeđe i suvremeno stanje igre

Od pojave Masterminda prošlo je više od pola stoljeća, no igra je i dalje tražena i uživa poštovanje među ljubiteljima društvenih zagonetki. Ušla je u kanon klasičnih apstraktnih strategija — uz šah, go i dame, premda je po svojoj mehanici mnogo jednostavnija. Mastermind se često preporučuje kao edukativna igra za djecu: pomaže u vježbanju logike i rješavanju zadataka, a ujedno je prikladna kao način da cijela obitelj zajedno provede vrijeme. Nije slučajno da se redovito uvrštava na popise «najboljih društvenih igara za obitelj» i u obrazovne programe.

Važno je istaknuti utjecaj Masterminda na znanost i tehnologiju. Gotovo odmah nakon pojave igra je privukla pažnju matematičara i programera. Već 1970-ih entuzijasti su počeli tražiti optimalne strategije za pogađanje koda. Godine 1977. poznati znanstvenik Donald Knuth objavio je istraživanje u kojem je dokazao: uz pravilnu strategiju bilo koji kod u standardnoj verziji igre (četiri pozicije i šest boja) može se pogoditi u najviše pet pokušaja. To je bio impresivan rezultat, s obzirom na to da ukupan broj mogućih kombinacija iznosi 1296. Njegov članak «The Computer as Master Mind» postao je klasikom rekreativne matematike, a algoritam koji je razvio postao je osnova mnogih računalnih programa koji igraju Mastermind učinkovitije od čovjeka. Kasnije su informatičari pokazali da generalizirane verzije Masterminda (s većim brojem pozicija ili boja) pripadaju klasi NP-potpunih problema — toliko složenih da za njih nisu poznati brzi algoritmi rješenja.

Što je danas? Mastermind nije nestao, nego se i dalje izdaje i raduje nove generacije igrača. Formalna prava na igru i dalje pripadaju britanskoj tvrtki Invicta Plastics, ali je proizvodnja po licenci uspostavljena u raznim zemljama. Najveći svjetski izdavači društvenih igara, poput Hasbra i Pressmana, uvrštavaju The Original Mastermind u svoje linije klasičnih igara. Godine 2025. dogodio se važan događaj: Hasbro je prenio globalna prava na brend Mastermind tvrtki Goliath Games, koja je najavila namjeru da igru obnovi i predstavi novoj publici.

Goliath je najavio kampanju za promociju Masterminda među mlađom generacijom, što je još jednom potvrdilo potražnju za ovom zagonetkom i u digitalno doba. Danas se Mastermind prodaje u više od stotinu zemalja i s pravom ulazi u «zlatni fond» društvenih igara. Uvrštava se u zbirke poput Clubhouse Games (kolekcije klasičnih igara na elektroničkim platformama), stalno je prisutan u ponudi trgovina i redovito se ponovno izdaje u novim izdanjima.

Zanimljivosti o Mastermindu

• Neobični modeli na kultnoj naslovnici. Tajanstveni muškarac i žena s kutije Masterminda 1970-ih zapravo nisu bili špijuni ni profesionalni glumci, već sasvim obični ljudi. Za reklamno fotografiranje Invicta Plastics pozvala je stanovnike Leicestera: muškarac se zvao Bill Woodward, vlasnik lanca frizerskih salona, a djevojka Cecilia Fung, studentica informatike iz Hong Konga. Nakon izlaska igre Woodward je neko vrijeme postao lokalna zvijezda i šaljivo se nazivao «Mr. Mastermind». Zanimljivo je da su fotografi u početku željeli posjesti mu na krilo pahuljastog mačka — u duhu negativaca iz filmova o Jamesu Bondu — no životinja je bila previše nemirna i pokvarila odijelo, pa se od ideje odustalo. Trideset godina kasnije, 2003., Invicta je ponovno okupila Woodwarda i Fung za jubilarno fotografiranje — u znak sjećanja na klasičnu naslovnicu i na radost obožavatelja igre.
• Prvenstvo u Playboy Clubu i slavni obožavatelji. Na vrhuncu popularnosti Mastermind su pratili neobični događaji. Tijekom 1970-ih u SAD-u je održano nacionalno prvenstvo, čije se finale odvilo u jednom od prestižnih Playboy Clubova — privatnih klubova lanca Playboy, poznatih po luksuznoj atmosferi. To je turniru dalo dašak glamura i ekskluzivnosti za odrasle. Među obožavateljima igre bio je i legendarni boksač Muhammad Ali. Volio je s vremena na vrijeme odmjeriti snage u pogađanju kodova, pokazujući da logička zagonetka može privući i prvaka ringa. Prema sjećanjima suvremenika, Ali je cijenio Mastermind kao vježbu za um i često je uspoređivao metode provalnika koda s taktikom u ringu.
• Igra u službi vojske i hakera. Mastermind je pronašao primjenu čak i u ozbiljnim organizacijama. Tako su ga australske oružane snage službeno koristile za obuku pitomaca u analitičkom razmišljanju i razvijanju vještina razbijanja šifri. Na satovima su časnici kadetima zadavali kodove Masterminda, uvježbavajući logiku i pažnju — takve su se vježbe smatrale korisnima za vojnu obavještajnu službu. Neki povjesničari tehnologije čak u šali kažu da je prva generacija računalnih hakera odrasla upravo iz ljubitelja ove igre. Nije slučajno da su se prve računalne verzije Masterminda pojavile već početkom 1970-ih: na Sveučilištu u Cambridgeu igra MOO (varijanta Bulls and Cows) radila je na mainframe računalu Titan od 1960-ih, a suosnivač Bell Labsa Ken Thompson 1971. godine napisao je vlastitu verziju za operativni sustav UNIX. Mastermind je učvrstio interes mnogih budućih IT stručnjaka za zadatke razbijanja kodova.
• Rekordi i paradoksi Masterminda. Igrači su uvijek nastojali pogoditi kod što je brže moguće, a s vremena na vrijeme pojavljivala su se zadivljujuća postignuća. Već je spomenut svjetski rekord iz 1978. — samo tri pokušaja za provalu kombinacije. Vjerojatnost da se kod pogodi u tri poteza iznimno je mala, pa je pobjednik uspio zahvaljujući profinjenoj strategiji i malo sreće. Teorijski maksimum u klasičnoj verziji su dva poteza: ako je prvi dao gotovo sve potrebne informacije, ispravan kod može se navesti već u drugom pokušaju. Takav se slučaj doista dogodio na jednom britanskom turniru i izazvao senzaciju među promatračima. No savršenstvo ne postižu samo ljudi, već i algoritmi. Još 1970-ih uz pomoć računala dokazano je da se bilo koji kod u Mastermindu može pogoditi u najviše pet poteza pri idealnoj strategiji. Taj rezultat naglašava paradoks igre: većini igrača treba 6–8 pokušaja, dok se stroj ili virtuoz logike uklapa u pet. Mastermind tako ostaje jedinstvena zagonetka, koja spaja pristupačnost za početnike s izazovom za najoštroumnije umove.
• Mastermind i nasljednici u kulturi. Igra je ostavila primjetan trag u popularnoj kulturi. Može se zapaziti u filmovima: primjerice, u hollywoodskom trileru Gone Girl (2014) u pozadini se vide kutije Masterminda kao simbol obiteljske razonode, a u jednoj od scena likovi provode večer u partiji. U književnosti i tisku Mastermind se često koristi kao metafora intelektualnog nadmetanja. Suvremeni fenomen online zagonetke Wordle izravno je povezan s njegovom ostavštinom. U biti, Wordle predstavlja slovnu verziju Masterminda: igrač mora pogoditi zadanu riječ, dobivajući naznake o ispravno pogođenim slovima na točnim pozicijama i slovima koja se nalaze na pogrešnom mjestu. Kada je 2021.–2022. Wordle postao viralna zabava, mnoga su izdanja bilježila rast interesa za Mastermind kao za njegova prethodnika među igrama s riječima.

Mastermind je prošao put od odbačenog prototipa do jedne od najpoznatijih logičkih igara na svijetu. Njegova povijest pokazuje kako kombinacija jednostavne ideje, promišljenog dizajna i pravog trenutka lansiranja može osvojiti interes milijuna. Igra je u društvenu kulturu unijela atmosferu intelektualnog natjecanja, zadržavši pritom pristupačnost, zbog čega je s vremenom stekla kultni status.

Nakon što je u 1970-ima dobio priznanje i nagrade, Mastermind nije izgubio na aktualnosti ni danas — naprotiv, i dalje privlači nove generacije igrača. Cijeni se ne samo kao zanimljiva razonoda, već i kao sredstvo za vježbanje logike i načina razmišljanja, simbol stalne težnje ka rješavanju zagonetki. Nakon što smo se upoznali s poviješću igre, vrijeme je da prijeđemo na njezina pravila i okušamo se u ulozi tvorca i provalnika koda.

Mastermind — logička je igra za dva igrača, a set uključuje posebno ploču, šarene čepiće za sastavljanje koda i male iglice kao povratne informacije. Jedan igrač osmišljava i skriva kombinaciju, a drugi pokušava pogoditi. Zadatak je jednostavno formuliran, ali je u biti složen: u ograničenom broju pokušaja potrebno je odrediti točan redoslijed boja. Partija obično traje 10–20 minuta. Za igru je dovoljna ploča i skup raznobojnih čepića, pa je Mastermind jednako praktičan za kućnu zabavu i za online verzije.

S gledišta mehanike, Mastermind — igra je na sjecištu logike i intuicije. Naizgled jednostavan zadatak sakrivanja i pogađanja kombinacije boja pretvara se u elegantan proces dedukcije: svaki novi pokušaj približava rješenju, otkrivajući dio informacija i istovremeno čuvajući napetost.

Jedan igrač nastoji sastaviti domišljatu kombinaciju, dok drugi korak po korak sužava prostor mogućih rješenja. Mastermind je vrijedan jer razvija sustavno razmišljanje, uči analizirati dobivene podatke i graditi strategiju pokušaja i pogrešaka. Igra se često uspoređuje sa znanstvenim eksperimentom ili istragom: postavljaju se hipoteze, provjeravaju nagađanjima, a zatim se analizira povratna informacija. Istovremeno, zadovoljstvo pruža i sama estetika igre — žive kombinacije boja na ploči i osjećaj skrivene tajne koja će uskoro biti otkrivena.

Pravila Masterminda: kako igrati

• Priprema i izbor uloga. U klasičnom Mastermindu koristi se pravokutna ploča. Na jednom njenom kraju nalaze se četiri skrivene ćelije za tajnu kombinaciju, prekrivene zaslonom. Ispod se nalaze 8–12 redova s po četiri velike udubine za pokušaje i po četiri mala otvora za ključeve ocjenjivanja. Prije početka partije sudionici određuju uloge: jedan smišlja i skriva kombinaciju, a drugi pokušava pogoditi. Ako se igra serija rundi, uloge se izmjenjuju kako bi svaki igrač isprobao obje pozicije. Ovisno o verziji igre, broj pozicija u kodu može se mijenjati: najčešće je to 4, ali postoje varijante s 5–6 ili čak više ćelija, što značajno povećava težinu.
• Osmišljavanje tajne. Jedan od igrača tajno odabire kombinaciju od četiri šarena čepića i postavlja ih u skrivene ćelije na svom kraju ploče. U klasičnom Mastermindu koristi se šest boja. Po dogovoru, broj dostupnih boja može se smanjiti ili povećati, ali tradicionalan je skup od šest. Prije početka igre također se dogovaraju dodatni uvjeti: jesu li dopuštena ponavljanja boja i jesu li dopuštena prazna mjesta. U standardnim pravilima kombinacija može sadržavati više istih čepića (npr. dva crvena ili čak četiri iste boje). Varijanta bez ponavljanja olakšava zadatak pogađaču jer svih četiri pozicije moraju biti različitih boja. Prazne ćelije se u klasičnim pravilima ne koriste, ali u nekim amaterskim verzijama smatraju se dodatnom uvjetnom bojom uz ostale.
• Prvi pokušaj. Drugi igrač započinje pogađanje i postavlja četiri čepića odabranih boja u prvi red na ploči — to je njegova predložena kombinacija. Nema ograničenja pri izboru, osim unaprijed dogovorenih uvjeta. Ako su ponavljanja dopuštena, jedna se boja može koristiti više puta, čak i četiri puta zaredom, iako takva strategija rijetko daje dobar rezultat. Obično se u prvom pokušaju nastoji ispitati što više različitih boja kako bi se prikupilo što više informacija. Druga opcija — sastaviti kombinaciju od dva para istih boja; ako su ponavljanja dopuštena, to pomaže otkriti postoje li duplikati i koliko puta se te boje mogu pojaviti u tajni.
• Povratna informacija. Nakon svake predložene kombinacije, igrač koji skriva tajnu procjenjuje je i postavlja male iglice u četiri mala otvora reda: crna iglica znači da jedan od čepića odgovara i po boji i po položaju, a bijela označava da je boja prisutna u kombinaciji, ali na pogrešnom mjestu. Na primjer, ako je tajna «plava, zelena, crvena, crvena», a pogodak «crvena, zelena, žuta, crvena», odgovor će biti dvije crne i jedna bijela iglica: crne za «zelenu» i drugu «crvenu» na točnim pozicijama i bijela za prvu «crvenu» na pogrešnoj poziciji; žuta se uopće ne označava jer je nema u tajni. Pojedinačne iglice se daju samo zbrojeno — igrač koji ocjenjuje kombinaciju ne navodi na koje se čepiće odnose, a pogađač mora sam analizirati ukupne podatke. Istovremeno, u nekim izmijenjenim verzijama pravila predviđaju detaljniju povratnu informaciju: tamo se iglice izravno povezuju s određenim pozicijama, što znatno olakšava zadatak i približava igru «otvorenom» obliku.
• Analiza i sljedeći pokušaji. Dobivši povratne informacije, pogađač ih analizira i slaže novu kombinaciju u drugom redu. Svaki sljedeći potez mora uzeti u obzir sve ranije dobivene signale. Na primjer, ako u prvom pokušaju nije bilo nijedne crne ni bijele iglice, to znači da nijedna od korištenih boja nije u tajni i može se isključiti. Ako je pak povratna informacija sadržavala jednu crnu i jednu bijelu iglicu, to znači da dvije boje iz pogodaka doista ulaze u kombinaciju: jedna je na pravoj poziciji, drugu treba premjestiti. Koristeći takve podatke, igrač može premještati provjerene boje ili dodavati nove, provjeravajući hipoteze. Nakon svake nove pretpostavke postavljaju se nove iglice, postupno sužavajući broj mogućih kombinacija i približavajući se rješenju.
• Ograničenje poteza. Pogađač obično ima ograničen broj pokušaja. U klasičnom Mastermindu predviđeno je 10 redova za nagađanja, ali u nekim verzijama taj broj može varirati od 8 do 12: što je manje pokušaja, to je veća težina. Ako je tajna kombinacija otkrivena prije nego što se iskoriste svi pokušaji (četiri crne iglice znače potpuno podudaranje), partija se smatra dobivenom. Ako pak nakon posljednjeg dopuštenog poteza kombinacija ostane neotkrivena, pobjedu odnosi igrač koji ju je sastavio.
• Bodovanje i nastavak igre. Može se odigrati samo jedna runda za zabavu, ali češće se igrači dogovore o seriji partija kako bi svaki isprobao obje uloge. U takvim mečevima primjenjuje se sustav bodovanja: što je manje pokušaja bilo potrebno za pogađanje, to je rezultat pogađača bolji, a sastavljač kombinacije profitira ako je kod ostao dulje skriven. Jedna od jednostavnih shema bodovanja je dodjeljivanje sastavljaču po jednog boda za svaki potez koji je protivniku bio potreban za pogađanje i dodatnih bodova ako kombinacija uopće nije otkrivena. Nakon toga igrači mijenjaju uloge, a po završetku jednakog broja rundi uspoređuju se ukupni rezultati. Pobjednik je onaj tko skupi više bodova, iako se u prijateljskoj igri češće igra bez strogog bodovanja, jednostavno uživajući u procesu i izmjenjujući uloge.

Varijacije pravila

S vremenom se pojavilo mnogo verzija Masterminda — i službenih i amaterskih. Njihove su razlike male i uglavnom se odnose na duljinu koda, broj boja ili uvjete povratnih informacija. Takve izmjene omogućuju variranje razine težine, prilagodbu igre za djecu ili dodavanje elemenata timske suradnje.

• Veličina kombinacije. U klasičnom Mastermindu kod se sastoji od četiri čepića, ali u izdanju Grand Mastermind duljina je povećana na pet. To naglo povećava težinu jer broj mogućih kombinacija raste višestruko, pa čak i iskusni igrači moraju koristiti složenije strategije. Suprotno tome, u nekim dječjim verzijama tajna se smanjuje na tri pozicije kako bi partija bila jednostavnija i brža, a pravila lakše razumljiva početnicima.
• Broj boja. Obično je u igri dostupno šest boja, ali njihov se broj može mijenjati. Dodavanje novih boja (na primjer, do osam ili deset) čini zadatak znatno težim jer proširuje prostor mogućih kombinacija. S druge strane, smanjenje palete na 4–5 boja olakšava zadatak i prikladno je za učenje početnika.
• Prazne pozicije. U rijetkim varijantama dopušteno je koristiti prazno mjesto kao poseban element koda. Tada kombinacija može sadržavati ne samo šarene čepiće nego i pozicije bez njih. To dodaje još jednu razinu težine jer igrač mora uzeti u obzir mogućnost «nevidljive» boje među opcijama.
• Asimetrija u pravilima. U verziji Mini Mastermind pogađač dobiva manje pokušaja za pronalaženje kombinacije, što igru čini napetijom. Ponekad pravila to kompenziraju tako da je dio tajne unaprijed otkriven — primjerice, poznata je jedna od boja ili njezina pozicija. Takva varijanta zahtijeva drugačiju taktiku i mijenja ravnotežu između pogađača i onoga tko skriva kod.
• Timska igra. U Mastermind 44 sudjeluju četvorica igrača koji se dijele u parove. Dva se tima natječu: jedni osmišljavaju kombinaciju, drugi pokušavaju pogoditi. Takav format dodaje elemente timskog rada, rasprave i zajedničkog traženja rješenja, što igru čini dinamičnijom i bližom kooperativnim društvenim igrama.

Kako god se detalji mijenjali, bit Masterminda ostaje ista: to je igra o skrivanju i otkrivanju koda, o sposobnosti da se korak po korak izvode zaključci i pronađe točno rješenje na temelju nepotpunih informacija.

Savjeti za početnike u Mastermindu

Taktički pristupi

• Raznolik početak. Ne treba pokušavati pogoditi cijelu kombinaciju već u prvom potezu — to je gotovo nemoguće. Puno je korisnije iskoristiti prvi pokušaj za prikupljanje informacija. Jedan pristup je postaviti četiri različite boje kako bi se odmah provjerilo što više opcija. Druga mogućnost — koristiti dva para istih boja; ako su ponavljanja dopuštena, takav potez pomaže utvrditi koliko se puta te boje pojavljuju u tajni i postoje li duplikati. Cilj prvog poteza nije pogoditi kombinaciju u cijelosti, nego suziti krug mogućih rješenja.
• Metoda isključenja. Svaki put kada dobijete povratnu informaciju, odmah isključite nemoguće opcije: ako nije bilo nijedne crne ili bijele iglice, sve korištene boje mogu se prekrižiti. Ako se, primjerice, pojave tri bijele iglice, to znači da tri boje iz pokušaja sigurno ulaze u kombinaciju, ali su na krivim pozicijama, pa se u sljedećem potezu treba usredotočiti na njihovo premještanje umjesto na uvođenje novih. Korisno je bilježiti provjerene opcije — na papiru ili u mislima, osobito ako boja ima više od šest.
• Traženje ispravnog rasporeda. Kada se već zna koje boje ulaze u kombinaciju, sljedeći je zadatak odrediti njihove pozicije: najpraktičnije je koristiti sustavno ispitivanje, fiksirajući dio mjesta i mijenjajući ostala, primjerice staviti zelenu najprije na prvu poziciju, zatim na drugu i promatrati promjene u povratnim informacijama dok se broj crnih iglica ne poveća. Važno je mijenjati samo jedan parametar odjednom (npr. zamijeniti dvije boje, ostavljajući ostale iste) kako bi bilo jasno koja je promjena dala rezultat.
• Ne odgađajte s novim bojama. Ako nakon nekoliko poteza povratne informacije ostaju minimalne, primjerice ograničene na jednu iglicu ili ih uopće nema, u trećem ili četvrtom potezu vrijedi isprobati potpuno novu kombinaciju s bojama koje još nisu provjerene; čak i očito netočan pokušaj može dati vrijedne informacije o prisutnosti ili odsutnosti tih boja i osloboditi od beskorisnih nagađanja.

Pogreške početnika

• Zanemarivanje povratnih informacija. Početnici često ponavljaju poteze koje su već osporile prethodne povratne informacije. Na primjer, ako za žutu i zelenu u prvom potezu nije bilo nijedne iglice, znači da tih boja nema u kombinaciji i besmisleno ih je ponovno koristiti — bolje je isprobati druge opcije. Prije svakog novog pokušaja vrijedi provjeriti je li on u skladu sa svim dobivenim odgovorima, inače je pokušaj unaprijed pogrešan. Mastermind nije igra intuicije, već vježba u dosljednom logičkom isključenju.
• Žurba s ponavljanjima. Ako pravila dopuštaju iste boje u kombinaciji, treba imati na umu: početnici često potpuno ignoriraju mogućnost duplikata ili ih počinju sumnjati prerano. Mnogo je razumnije najprije ispitati širok skup različitih boja, a tek ako do sredine igre ostane povratna informacija koju je teško objasniti već pronađenim bojama i nedostaje jedna boja, razmotriti mogućnost ponavljanja. Preuranjeno provjeravanje hipoteze poput «četiri crvene» bez dovoljnog temelja samo troši pokušaje.
• Neravnomjernost u strategiji. Kaotična nagađanja, kada svaki novi potez nije povezan s prethodnima, lišavaju korisnih podataka. Učinkovitije je planirati slijed: najprije odrediti koje su boje prisutne, zatim isključiti one kojih nema, a nakon toga precizirati raspored preostalih, pazeći da svaki pokušaj ispituje konkretnu hipotezu — primjerice, premjestiti plavu na drugo mjesto da se provjeri je li upravo ta boja ranije dala bijelu iglicu ili ne.
• Emocionalni signali. Tijekom igre sudionici mogu nesvjesno otkriti svoje misli reakcijama: osmijehom, gestom ili izrazom lica. Iskusni igrači nastoje zadržati neutralan izraz, dok se početnici često raduju uspješnom potezu ili napinju kad osjete blizinu neuspjeha. Važno je ne reagirati na pokušaje protivnika i ne pokazivati vlastite emocije — mirnoća i koncentracija postaju neizostavan dio Masterminda.

Napredna strategija

• Učite teoriju. Tijekom desetljeća oko Masterminda se nakupilo mnogo teorijskih razrada: primjerice, Knuthov algoritam jamči rješenje u pet poteza, a kasnije strategije smanjuju prosječan broj pokušaja. Razumijevanje takvih pristupa pomaže usavršiti vještinu, jer jedno od načela optimalne igre jest odabrati pretpostavku koja maksimalno smanjuje broj mogućih kombinacija bez obzira na odgovor (metoda minimax). Čak i ako je matematički precizne poteze teško primjenjivati ručno, korisno je preuzeti pojedine ideje, primjerice ne ponavljati isti skup boja nakon dvosmislenog signala, već odabrati kombinaciju koja će u svakom slučaju dati nove informacije.
• Ravnoteža rizika i informacija. Na naprednoj razini važno je znati kada riskirati: ako je ostalo malo pokušaja i situacija nije do kraja jasna, ponekad je bolje napraviti smjelu pretpostavku oslanjajući se na iskustvo i intuiciju, nego nastaviti s opreznim ispitivanjem. U najgorem slučaju partija će biti izgubljena, ali često se intuitivna odluka pokaže ispravnom, a praksa pomaže razviti osjećaj ravnoteže između strogog izračuna i kreativnog nadahnuća, omogućujući brže prepoznavanje tipičnih obrazaca kombinacija.
• Sastavljanje tajne. Umijeće Masterminda ne leži samo u pogađanju, nego i u sposobnosti smišljanja domišljate kombinacije: neočigledne varijante s tri ista i jednim različitim čepićem ili nizovi bez parova istih boja (sva četiri različita) često zbunjuju protivnika. Korisno je promatrati koje kodove protivnik brže otkriva i u sljedećim rundama odabrati druge sheme. Cilj nije osmisliti kombinaciju koju je nemoguće pogoditi — protiv optimalne strategije protivnika to je ionako nedostižno — nego što dulje odgađati proces, dajući nejasne signale u prvim potezima; osobito učinkoviti za to su kodovi s ponavljajućim bojama, jer bijele iglice ne ukazuju na njihov broj.

Mastermind — nije samo igra, nego pravi intelektualni izazov koji u svakome budi težnju da razmišlja jasno, dosljedno i logično. Ovdje pobjeđuje onaj tko zna upravljati svojim umom, analizirati informacije i donositi promišljene odluke, a ne samo se oslanjati na sreću ili slučajnost.

Pokušajte zaigrati — i uvjerit ćete se da svaka partija nije samo uzbudljiva, nego postaje i važan korak u razvoju vaših analitičkih sposobnosti, strateškog razmišljanja i umijeća rješavanja složenih zadataka. Ova igra može otvoriti nove horizonte vašeg intelekta i pružiti pravo zadovoljstvo u procesu otkrivanja. Jeste li spremni iskušati se? Igrajte Mastermind online odmah — besplatno i bez registracije!